Alfred Jarry KRALJ UBU

strahovlada ubuja, urota guznyaka, pobuna mylosasa

Evo kako sloboda umire… uz zaglušujući aplauz.
(Zvjezdani ratovi 3: Osveta Sitha)
Na početku našeg rada na predstavi činilo mi se da nema smisla postavljati Kralja Ubuja. Ta je pretpostavka polazila od teze da je Ubu neponovljiv, i da je sve što je – u kazališnom smislu – trebalo biti učinjeno tom dramom, učinjeno 1896. godine na njezinoj pariškoj premijeri. I nakon pristanka na kompromis i odustajanja od naizgled radikalnog koncepta, i dalje se nameće zaključak da se svako kasnije reproduktivno izvođenje tog dramskog teksta, u kojem god kazalištu ono bilo, neupitno na ovaj ili onaj način mora suodnositi prema tom prijelomnom momentu u povijesti kazališne umjetnosti, kojeg Hans Thies Lehmann u Postdramskom kazalištu definira kao presudni pomak s djela na događaj.
Samo M. Strelec, slovenski redatelj koji je s Kazalištem Virovitica ostvario već dvije uspješne suradnje na predstavama Woyzeck i Mačka na vrućem limenom krovu, priznao je da se u radu na virovitičkom Kralju Ubuju želi okušati u primjeni kazališnih postupaka kojima se nikad prije nije služio. Eliminirati „nepotrebna“, za njega suvišna kazališna sredstva kako bi se dogodio susret između pozornice i publike bila je glavna zamisao s kojom je Samo krenuo u avanturu predstave kakva predstavlja eksperiment i za virovitičku autorsku ekipu i za njezine redovite gledatelje. Međutim, ona se ujedno služi dosad prokušanim metodama u virovitičkom kazalištu mnogo više nego što se to na prvi pogled može činiti.
Kralj Ubu koji je nastao iz ove prvotne ideje propitivanja kazališne fikcije, naime, svejedno održava već postojeći sustav dramskog kazališta. Jarryjeva priča o pohlepnom, glupom, okrutnom Ubuu i njegovoj strahovladi uredno se odigrava od večeri do večeri od svojeg početka do kraja, smještena u okvire univerzalnog i metaforičkog unutar kojih ubui, njihovi guznjaci i pobunjenički nastrojeni mylosasi s druge strane rampe ostaju na pristojnoj udaljenosti od stvarnosti. Ono što iskače iz uobičajene tradicionalne matrice na kakvu su virovitički kazalištarci navikli, ipak, začudno je korištenje strojeva i iskorištavanje potencijala neponovljivosti izvedbe. Takve režijske odluke u ovoj predstavi figuriraju, dakako, i kao posveta dadaizmu i umjetnosti performansa, razornim bogovima čijem su rođenju na praizvedbi Kralja Ubuja nazočili osupnuti simbolisti. Postupcima poput umetanja čitaće probe u slijed dramske radnje predstave te projekcijama Facebook stranice Ubu VT koja redovito objavljuje materijale o kazališnom procesu „iza kulisa“ razotkrivaju se i raskrinkavaju kazališni mehanizmi. Tematski, virovitička inačica Kralja Ubuja prvenstveno je antiratno orijentirana, što je nanovo posveta prošlosti i dada pokretu jednako koliko i preventivno upozorenje u suvremenosti.
Avangardni pokreti bili su svjesni novih tehnologija i njihovog utjecaja i proboja u drevni medij kazališta, kao što novo kazalište svoju novu publiku stvara i dočekuje s obzirom na promijenjenu percepciju gledatelja kakvu je uzrokovala kultura ekrana i sveprisutne virtualne stvarnosti u kojoj živimo. U skladu s tim, dodatan prozor u ovu predstavu, nova perspektiva u pogledu na njezine izvanjske dekoracije koje žele ostaviti dojam nedekorativnosti, ali i tobože neuvježbanu pozadinsku radnju, te poziv na komentar, sudjelovanje, izražavanje vlastitog mišljenja i reakciju publici prvenstveno otvara i omogućuje već spomenuti projicirani Facebook. Željenu razinu uključenosti i aktivnosti putem virtualne stvarnosti gledatelji pritom, dakako, odabiru sami; na njima ostaje odluka žele li na zid Ubuovog fejsa napisati da je predstava SRANJE (bez ili sa umetnutim r), pohvaliti viđeno ili uopće ne uključiti mobitele tijekom predstave. Jednako tako otvorena im je mogućnost da, upozorava glumac Antun Vrbenski prije svake izvedbe, napuste kazališnu dvoranu.
Što učiniti s navodnom novostečenom slobodom? Mijenja li kazališna publika Kralja Ubua strukturu predstave koju gleda, ili ipak ne? I, što je još važnije, želi li to uopće učiniti? Gotovo pri završetku radnog procesa, ova pitanja nameću se kao glavni problem(i) ovako postavljenog Jarryjevog komada. Neovisno o svojem pravu na sudjelovanje, vrlo je upitno hoće li ga publika, navikla na pasivnu poziciju, doista i iskoristiti. Napokon, kazališna institucija najčešće im ne dopušta da sudjeluju. Samo da gledaju.
I plješću.

Do