Hans Christian Andersen SNJEŽNA KRALJICA
Preuzevši zadatak dramatizacije poznate bajke, Snježne kraljice, a potom i režije utemeljene na vlastitoj adaptaciji, virovitički glumac Draško Zidar čudesnu je iluziju Andersenovog fiktivnog svijeta rasprostro pred oči najmlađe virovitičke publike. Osim vizualne šarolikosti, maštovitosti i glumačke zaigranosti, na male gledatelje ovdje vreba i susret s društvenim problemom kakav nameće već sam narativ koji je poslužio kao okosnica radnje predstave; alijenacija, emocionalna distanciranost i fragilnost međuljudskih odnosa bolna su točka Snježne kraljice, neovisno o tome u kojem mediju smo se njom, bezbroj puta adaptiranom i prepričavanom, odlučili poslužiti kao temeljnim tekstualnim predloškom. Polazimo li od pretpostavke da je djetetu suvremenog čovjeka potrebno ponuditi uzore, tada junakinji Andersenove priče, djevojčici Gerdi, odlučnoj u nakani da pođe na putovanje kroz koje će pronaći način da svog prijatelja Kaya izliječi od emocionalne hladnoće što ih je razdvojila, ne bismo trebali zamjeriti ako bi se našla u takvoj ulozi. Njezino hodočašće, naime, metafora je borbe za ljubav kao jedino raspoloživo sredstvo koje pomaže u borbi protiv rastuće alijenacije.
