Pričam ti priču

Kako poučiti, a istodobno zabaviti? Kako poručiti, a ne biti dosadan? Kazalište nije ni kompjuterska igra, ni japanski crtić, ni sapunica, a daleko je i od Big Brothera i TV-showova koji se nameću kao snažna konkurencija i svakodnevno vrebaju zaokupiti dječju pažnju. Iako si često postavljamo pitanje koje su to njihove poruke i pouke, i ima li ih uopće, nemilosrdna borba postoji, a isto tako i strah da će biti izgubljena već u samom startu. To vam dođe nešto kao borba malenoga protiv velikoga; Davida i Golijata.U takvom nezavidnom položaju teško je pronaći dobar recept za oblikovanje dječje predstave. Svjestan svih poteškoća, odlučio sam iznaći načina i promišljati je upravo u smjeru objedinjavanja suvremenog i tradicionalnog, modernog i konzervativnog. Odlučivši se za dvije svima i više nego poznate priče – Crvenkapicu i Matovilku, pokušao sam ih ispričati na nov način, ili onako kao što Hinko u predstavi kaže: Od starih priča pravim nove, a od novih stare.

Ustvari, pričajući priče igram predstave, a igrajući predstave pričam priče. Dakle recept bi otprilike bio: dati starim pričama novo ruho ne mijenjajući njihov sadržaj, ali obogativši ih slojem modernosti u vidu brzoga ritma, veselih pjesama, šala, doskočica, gegova koji podsjećaju na crtane filmove i začiniti sve to još i poznatim motivima iz TV-reklama i igranih filmova.

Spoj tradicionalnog i modernog zaogrnut je pri tome poukom i upozorenjem na vječne opasnosti koje vrebaju na svako dijete. Promišljao sam dakle predstavu kao spoj igre i didaktike. Hoće li dvoje putujućih glumaca pričajući priče na svoj način i miješajući pri tome privatno i profesionalno uspjeti svladati puno snažniju silu od sebe, prosudit će vrijeme. David je uspio, sjećate se!