Kada sam prvi put pročitao Quilterove Duete, nikako nisam moga shvatiti što je to što me  tjera da ih čitam ponovo. Što je to tako genijalno u tim pričama da se ne možete od njih odlijepiti?? Nema u njima nikakvih grandioznih poruka, još neobznanjenih filozofskih misli niti bilo kakvih drugih bravura, nema heroja, herojskih djela.....nema tragedije....a niti komedije ....!

Ničega nema a ništa ne nedostaje. Pa čega onda ima, logično je pitanje? Ima nečega što je puno vrednije od svega gore spomenutog. Ima ŽIVOTA ( i eto i tragedije i komedije), i to života s kakvim se susrećemo svaki dan ali ga jednostavno ne primjećujemo. Takvo štivo vas jednostavno uzme i ne pušta. Zar je moguće da ne primjećujemo takvu svakodnevicu, zar je moguće da ne primjećujemo takve ljude. Nakon što sam pročitao Duete uhvatio sam samoga sebe kako hodam ulicom i promatram ljude na drugi način, kao da nekom nevidljivom rukom otkrivam neki drugi život.

Shvatio sam da nema malih i nezanimljivih ljudi niti takva života. Svi imaju krv i meso, puninu, boju, okus i miris, samo su naša osjetila zakržljala, nemamo vremena zastati, osvrnuti se, uhvatiti život onakav kakav teče pored nas ( baš kao Hesseov splavar) . I baš to je ono što je genijalno, uhvatiti jednostavnost naoko malih, nevidljivih ljudi. Dueti su priče o takvim ljudima i životima, zapravo o nama i našim životima. Tragedija i komedija sjedinjene u jednostavnosti života čine Duete dijelom nas samih i nas same neizostavnim junacima Dueta.

Siguran sam da će te prepoznati mnoge u ovim pričama i da ćete se vraški truditi da sebe ne nađete na pozornici.......ali bit će vam to uzaludan trud! Zato se prepustite  i zabavite jer ...cijeli svijet je pozornica.....a svi mi  glumci tek....imamo svoje  izlaske i ulaske......

Draško Zidar