Rene Maurin: Golgota se bavi čovjekom kao žrtvom politike
Kakvim ti se danas čini značaj Miroslava Krleže kao dramskog pisca iz tvoje perspektive slovenskog redatelja koji je režiju diplomirao na zagrebačkoj Akademiji? Što te je posebno privuklo njegovim dramama, a što konkretno Golgoti?
Svakako sam kao stranac prilično nesvjestan detaljnog kontekstualnoga značenja Krležinog djela i osobnosti u hrvatskoj povijesti i društvu, osim naravno njegove općenite kardinalne uloge kao pisca i intelektualca. To naravno ne znači da ne mogu prodrijeti u značenje njegovog rada, koje je često vezano za povijesna zbivanja koja su utjecala na sve male narode pod krunom monarhije. Kao ambiciozan umjetnik s istančanim sluhom za društvo i snažnim angažmanom u svom radu Krleža je uspio upregnuti povijesni trenutak u tumačenje društva i pojedinca, pa ga tako smatram jednim od najozbiljnijih dramatičara naših prostora, uz kojeg bismo možda mogli staviti samo još Cankara.
A tvoje mišljenje o konkretnoj drami, u ovom slučaju Golgoti?
Golgota je možda jedna od njegovih najuniverzalnijih drama koja se bavi podjelom društva, distribucijom kapitala, a još više degeneriranjem ideologija zbog kojih ljudske grešnosti umiru uz veliku kolateralnu štetu. Jedna od takvih ideologija je i liberalni kapitalizam, čija je posljedica potrošačko društvo, koje je, čini mi se, došlo do potpunog otuđenja, te sad traži nevine žrtve, odnosno običnog čovjeka. To naslućivanje povijesnog ponavljanja je ono što nam jasno otkriva mehanizme te degeneracije i omogućava neku vrste kreativne kontemplacije o toj tužnoj pojavi. I sam je Krleža bio svjestan cikličnosti povijesti pa je dramu zasnivao na traženju paralela s biblijskim motivima, koji predstavljaju temelj zapadnog etosa i prepliću se sa svim kasnijim ideologijama. Sam taj društveni angažman i genijalno promišljanje sadržaja i jest ono što me je privuklo proučavanju ove drame.
Kako ti vidiš ovu produkciju, što ti je bila redateljska namjera?
Moja redateljska namjera je, kao i uvijek, inscenacija sadržaja koji sam odlučio istraživati. Nužno je da mi se sam sadržaj čini bitnim, da ga se ispriča većoj grupi ljudi - publici, i da ta grupa ljudi sadržaj ne samo shvati nego stvori prema njemu svoj odnos. Naravno, svako prepričavanje, što i gluma i režija zapravo jesu, nužno sadrži i interpretaciju, koja odražava naš odnos prema materiji. Taj odnos i interpretacija moraju biti svjesni plod odluke i uvjerenja. Sve ostalo je samo traženje kazališne rečenice.
Čini mi se da Krležina Golgota u vremenu kad korporacije vladaju svijetom uskraćujući elementarna radnička prava u utrci za profitom dobiva poseban značaj, politički kao i dramaturški. Je li te takva slika svijeta i nova sindikalna borba, navela da formuliraš novi podnaslov koji Golgota nosi u tvojoj režiji: Requiem za društvenu pravdu? Gdje je nestala ta pravda?
Da. Kad čovjek pročita Golgotu s njezinim paralelama između kršćanske baštine i sudbinama ideologija koje su se, barem u ideji, zalagale za društvenu pravdu, pomisli da je sve osuđeno na neuspjeh. Čovjek jednostavno nije sposoban slijediti jednostavne upute Svetog pisma, niti regulirati društvo na način koji bi osiguravao realizaciju osnovnih načela etike u praksi. U tom trenutku, izgleda kao da je sama mogućnost društvene pravde mrtva. Odatle Rekvijem - misa za mrtve.
Kad smo kao dramaturg i redatelj razgovarali o koncepciji ove predstave inzistirao si da scenska interpretacija u političkom smislu ne zauzima ničiju stranu, ona je jednako kritična prema kapitalizmu kao i prema socijalizmu. Zašto? Vjeruješ li da postoji nekakva mogućnost trećeg puta u razvoju gospodarstva i vlasničkih odnosa?
Zauzimanje strana je moguće dok postoji ili vjera ili pozitivan empirijski dokaz o nečemu. Kako su sve prošle ideologije, pa i današnji liberalni kapitalizam, empirijski dokazali da nisu pravedni, da ne funkcioniraju i da se izrode u svoju destruktivnu manifestaciju, nemoguće je stati na bilo koju od tih strana Kako već sam podnaslov kaže, mislim, da su nam izgledi prilično slabi. Usprkos tome, privatno vjerujem u treći put. No pitanje trećeg puta je u neposrednoj vezi sa shvaćanjem svijeta i društva u prošlosti i danas, te čvrste vjere u smisao etičkog djelovanja. Jedan od motiva za inscenaciju Golgote jest njezin sadržaj, koji pokušava afirmirati vjeru u etičko djelovanje, čak ukazati i na sasvim intiman smisao toga.
Reducirao si Krležinu scensku mašineriju na mali glumački ansambl i skromnu scenografiju, s kojom namjerom?
Vjerujem da kazalište govori svojim jezikom koji je možda najslobodniji i najkompleksniji jezik svih umjetničkih oblika. Stoga me u kazalištu nikada nije zanimao realistički izraz koji je ograničen prirodom našeg života. Mašinerija koju koristi Krleža tako nije nužna za inscenaciju sadržaja i zapravo predstavlja nepotrebnu dekoraciju, s kojom bi se možda u nekom ogromnom kazalištu mogla postići određena broadwayska fascinacija ali ništa više od toga. U svom radu uvijek pokušam za početak ukloniti što više mimikrije realnosti i dekoracije, kako bih s glumcima mogao početi od onog značajnog - sadržaja i našeg odnosa prema njemu.
Smatraš li svoju interpretaciju Krležine Golgote u virovitičkoj produkciji političkim teatrom? Koliko je takvo kazalište danas, na izrazito politiziranoj sceni, ne samo hrvatskoj, ponovno aktualno?
Kad se predstava označi kao politička često se pomisli da agitira ili kritizira neku političku opciju ili ideologiju. Predstava nema toga sadržaja iako se bavi politikom samom, kao pojavom kojom čovjek pokušava strukturirati i organizirati društvo. Predstava se znači bavi politikom kao pozicijom moći i vlasti, te pojedincem koji se u takvom sistemu neminovno nađe ili na strani vlasti ili mase. Moglo bi se reći da se predstava bavi čovjekom u politici i ispod politike, što na ovaj ili onaj način uključuje svakog od nas. Ako već tražimo određenje takvom kazalištu radije bih se pozvao na izraze kao što su epsko ili dijalektičko kazalište, kojim se često označava Brechtovo stvaranje.
Prvi put radiš s virovitičkim ansamblom, ali imaš puno iskustva u radu s hrvatskim kazalištima i glumcima. Što vidiš kao bitne razlike u radu u slovenskim i hrvatskim kazalištima? Je li ti rad u Virovitici po nečem različit od rada u ostalim kazalištima?
To je pitanje na koje sam morao odgovoriti skoro u svakom razgovoru vođenom povodom rada u hrvatskom kazalištu, i što više o tome razmišljam vidim sve manje razlika! Kazalište je kolektivni posao pa se tako definira kroz rad s pojedincima, za koje ne možemo uvijek pronaći neki zajednički nazivnik, a naročito ne na osnovu nacionalnosti. Vjerovatno bih mogao naći par kazališta iz Hrvatske i Slovenije koja sliče više nego neka druga dva kazališta iz iste zemlje. Motivacija glumaca, pouzdanost i organiziranost kazališta, želja za istraživanjem i razigranost samo su neke od osobina kolektiva koje neposredno utječu na rad u grupi, a razlikuju se ne samo od kazališta do kazališta nego i od osobe do osobe ...
Ima li virovitičko kazalište neke specifičnosti?
Rad u Virovitici spada u rad u malim, agilnim kazalištima, sa svojim prednostima i manama. Kako sam sam dosta dugo vodio kazalište sličnih dimenzija u Sloveniji, ono u Ptuju, rad u takvoj instituciji dobro mi je poznat, čak i drag. Stvari se kreću brže, sa manje birokracije i jako često s puno više, tako bitnog, entuzijazma, kojeg velika kazališta a i gradovi prečesto ubijaju. Općenito mislim, da ni lokacija ni veličina kazališta ne utječe bitno na kvalitetu i snagu umjetničkog rada.
|
